Izdvojeni Glas

O jeziku kao identitetu i vrijednoj nematerijalnoj baštini, uz novi radijski ciklus „Zaštitimo naš šokački govor“

Docentica, dr.sc. Emina Berbić Kolar, dijalektologinja

Jezik je hranitelj naroda,dokle god živi, dokle ga ljubimo i poštujemo, njim govorimo i pišemo, dotle živi i narod. Uostalom, i u početku bijaše riječ.Jezik je veličanstveno sredstvo sporazumijevanja, prepuno iznenađenja i malih i velikih čarolija.Jezik oblikuje kako mislimo i određuje o čemu možemo misliti.

Grčka riječ dijalektos obično se prevodi kao narječje ili govor, pa bismo mogli reći kako je dijalekt dio veće jezične cjeline, najčešće zemljopisno ograničen dio općeg hrvatskog jezika.Naš  širi , a posebno uži zavičaj, Slavonija i Brodsko Posavska županija u dijalektološkom su smislu posebno bogata i znanstvenicima, itekako izazovna područja.Jer, iznimno je rijetko na tako malo prostoru pronaći dva arhaična šokačka govora koji su dio iznimno vrijednog nematerijalnog kulturnog identiteta regije.  I mada se još uvijek možemo pohvaliti pokojim izvornim govornikom, riječ je ipak o starohrvatskom jeziku i govoru u izumiranju koji pod svaku cijenu valja sačuvati i zaštititi.Jedan je staroperkovački, a drugi govor sela Siče i zahvaljujući višegodišnjim naporima , kao i studioznom terenskom radu stručnjaka, jezikoslovaca i dijalektologa Osječkog filozofskog fakulteta i Fakulteta za odgoj i obrazovanje u Slavonskom Brodu, oba su, među prvima u Hrvatskoj, zaštićena u Ministarstvu kulture kao nematerijalno kulturno dobro. Slijedeći cilj i logični korak je UNESCO i uvrštavanje na listu svjetske baštine.I mada je na zaštiti arhaičnog šokačkog izričaja posljednjih godina učinjeno iznimno puno, riječ je, ipak, o izričaju u slavonskom govoru koji je gotovo potpuno zanemaren, zbog čega mu je nužno posvetiti pažnju ne bi li nestao sa smrću svojih izvornih govornika. Upravo to je i cilj novog radijskog ciklusa pod nazivom „Zaštitimo naš šokački govor“ u kojemu ćemo , narednih 12 mjeseci, jednom mjesečno, nastojati osvijestiti značaj čuvanja, njegovanja, izražavanja i proučavanja slavonskog dijalekta, ali i otputovati u neku staru, zaboravljenu Šokadiju. Zajedno sa stručnjacima, zaljubljenicima u jezik, ali i izvornim govornicima. Jer, jezik je puno više od sredstva komunikacije, on nas određuje, na njemu sanjamo, razmišljamo, zbog jezika, na kraju krajeva, jesmo.

Da bismo izbjegli opasnost nestajanja ili uništenja materinskog jezika, sačuvali svoju prošlost i znali kako imamo budućnost, godinama, s puno entuzijazma, ljubavi i stručnosti brine docentica Emina Berbić Kolar, jedna od najuglednijih hrvatskih dijalektologinja, prodekanica slavonskobrodskog Učiteljskog fakulteta, autorica brojnih stručnih radova i riječnika, zaštitnica starohrvatskog jezika, ali i inicijatorica uvođenja novog stručnog kolegija-učenje govora slavonskog dijalekta kao zavičajni idiom. Upravo je ona i najpozvanija da nas povede na jedinstvenu starohrvatsku, arhaičnu šokačku šetnju u potrazi za nepoznatim jezičnim blagom.
Kada govorimo o jeziku iz perspektive posebno važne nematerijalne kulturne baštine, što je potrebno reći?
Na prvom mjestu potrebno je reći daje hrvatski jezik jezik koji se sastoji od triju narječja, a da se narječja, potom, dijele na dijalekte ( vrlo je česta pogreška da se pojam narječja izjednačuje s pojmom dijalekta, mada su narječja nadpojam pojmu dijalekt).U hrvatskom jeziku razlikujemo kajkavsko, štokavsko i čakavsko narječje, a svako od tih narječja dijeli se na 4 dijalekta.Kada govorimo o štokavskom narječju, ono se dijeli na slavonski dijalekt, istočno-bosanski, novoštokavski-ikavski i novoštokavski-ekavski dijalekt.Područje mog interesa je upravo taj, slavonski dijalekt i dva govora koja smo zaštitli u Ministarstvu kulture, govor sela Siče i Starih Perkovaca.Sičanski govor je zaštitio Mate Kapović i skupina stručnjaka sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta, a staroperkovački govor moja kolegica, profesorica Ljiljana Kolenić i ja.Na sičanskom smo govou radili iznimno dugo, objavivši riječnik i gramatiku i ostavljajući više od pete godina života na terenskom radu, a sada isti taj slijed čeka i staroperkovački.Jer, riječnik i gramatika su temelj svega, ali i ono što Ministarstvo kulture činom zaštite očekuje od stručnjaka.

Višegodišnji napori na  zaštiti štokavskih govora koji su temelj književnog standardnog jezika kakvim danas govorimo, ali i nematerijalno kulturno dobro koje se ne može nadoknaditi do određene su mjere u široj javnosti osvijestili potrebu čuvanja, ali i povezali rad jezikoslovaca, nastavnika i učenika s tendencijom čuvanja šokačkih dijalekata. Na žalost, čini se kako to još uvijek nije dovoljno. Kakva su, u tom smislu Vaša iskustva i možemo li, uopće govoriti  o postojanju šireg interesa za zaštitu jezika, osim onog na znanstvenoj razini?

Na žalost tako je, ali nije pravilo, jer, kajkavci i čakavci, recimo, toj temi poklanjaju puno više interesa nego mi Slavonci. I zanimljivo je, što kod nas postoji skroz neutemeljen osjećaj manje vrijednosti. I mada imamo široku dušu i veliko srce, čini se kako još uvijek ne poštujemo i ne cijenimo dovoljno vlastiti identitet i jezik, što je žalosno.U prilog nam, s druge strane ne ide ni obrazovni sustav koji godinama nije dovoljno pažnje poklanjao dijalektologiji i zavičajnom idiomu.Na sreću, zahvaljujući kolegiju koji sam pokrenula među svojim studentima, budućim učiteljima, u Slavonskom Brodu i studioznom radu na terenu ( jer, dijalketologiju ne možemo učiti u učionici), čini mi se, kako bi budućnost mogla biti značajno drugačija,jer već sada imamo iznimno dobre rezultate i mogu s pravom reći kako sam, u ovom trenutku, jedna od tri najjača dijalketologa u Hrvatskoj, ili bar ona koja, zasigruno, najrevnije radi na popularizaciji. U tom sam smislu iskoristila i svoju poziciju u stručnoj radnoj skupini za hrvatski jezik u cjelovitoj kurikularnoj refromi, unutar koje samo pronšla prostor da „uguram“ zavičajni idiom u nastavu osnovne i srednje škole, izražavanje na zavičajnom idiomu, njegovo proučavanje i terensku nastavu, čime sam, na neki način ,ispunila i svoju životnu misiju.Uostalom, prije jezika je bio govor, koji djeca uče od svoje obitelji, slušanjem.On je ono što ih obilježava, što je njihovo, jezik kojim izražavaju svoje emocije i svoja iskonska stanja, govor naučen od majki i baa, zbog čega ga i literatura naziva „maminski govor“. Govor je to koji pod svaku cijenu valja njegovati, o čemu je potrebno educirati i učitelje koji, vrlo često i nespretno, u nižim razredima osnovne škole djecu naprasno ispravljaju. Uvođenje u standardizaciju, jezik koji se uči u školi i zapravo tijekom cijelog života, treba biti suptilno, i djeca ne bi, nikako trebala pomisliti kako je njihov zavičajni govor manje vrijedan od standardnog, jer nije. Uostalom, da nije bilo tog govora, ne bi bilo ni standardnog jezika. Zbog svega toga zavičajni govor pod svaku cijenu trebamo čuvati i njegovati, jer, upravo je on obilježje i identitet svakoga od nas.

Šokački govor o kojemu govorimo je starošto kavski te u njemu ne vrijede pravila novoštokavskog hrvatskog književnog jezika. On se, u prvom redu, po svojoj melodiji, razlikuje od standardnog hrvatskog jezika, poznaje ikavicu, a zbog specifičnog glasa nazivaju ga i šćakavski.Ovo su samo neke od brojnih specifičnosti arhaičnih slavonskih idioma. S ostalima, u nastavku, upoznaje dijalektologinja, docentica Emina Berbić Kolar

Stari slavonski dijalekt od suvremenog, standardnog se razlikuje u svim gramatičkim razinama-od one fonološke, do morfološke, sintaktičke i leksičke, a posebno u naglasnom sustavu.Upravo je to ono što gotovo svatko i bez teorijskog znanja  o jeziku može čuti i primijetiti na tržnici u Slavonskom Brodu ili recimo u Vinkovcima. Na prvom mjestu to je AKUT, specifičnost starošokačkih govora, naglasak po kojemu je jasno da razgovarate sa Šokcem ili Šokicom ( kratki naglasak na predzadnjem slogu).Tu je zatim odraz jata vrlo različit od sela do sela, pa tako imamo čisto ikavski-dite, diteta, ikavsko-ijekavski-dite, djeteta i na kraju čisto ekavski-dete, deteta.Upravo kod tog ekavskog su vrlo često prisutne negativne konotacije, jer ekavicu positovjećujemo sa Srbijom, ne znajući kako su Slavonska Podravina, pa sela poput Aljmaša ili Erduta razgovorno čisto ekavska. Još jedno posebno obilježje je šćakavizam, postojanje glas šć u pojmovima klišća,a prišć, potom nepostojanje glasa h, pa imamo lad ili ranu, pa prelazak h u j,kod riječi snaja, zatim umekšavanje glasova l u lj, odnosno n u nju, poput moljit, pofaljit..., tu je i gubljenje krajnjeg i u infinitivu, vrlo često i danas u razgovornom jeziku, umjesto disati, imamo tako dijat, poginit, slušat, reć..., pa tvorba komparativa u starošokačkom ima nastavak i-njižji, gorji, širji, a tvorba glagolskog pridjeva trpnog t, još jedna specifičnost koja je prešla i u razgovorni jezik-poradito, naselito, posadito. Posebna je i tvorba muških osobnih imena na A-Mata, Andra, Iva, pri čemu nastaju problemi sa sklanjanjem, jer sklanjaju se po takozvanoj e sklonidbi, kao i ženska imena, tu je i tvorba polusloženica poput Bab Jula, Bab Jule, u kojima, pri deklinaciji padeža, prvi dio ostaje nepromijenjen,a mijenja se onaj drugi dio složenice. Kada govorimo o posebnostima i razlikama u leksiku i frazemima, e, tek tu  postoji ogromno bogatstvo i razlike od sela do sela, jer svako selo ima i svoj, vlastiti leksički sustav. Upravo je to područje,posebno važno pri sastavljanju rječnika, meni osobno najdraže, jer prilika je to da uronite u neki drugi, zaboravljeni svijet, u istinsko srce i dušu slavonsku, saznate kako se živjelo i razmišljalo, ali i kako je disala stara Šokadija.

Zahvaljujući novopokrenutom kolegiju učenja govora slavonskog dijalekta kao zavičajni idiom, najprije na slavonskobrodskom učiteljskom fakultetu, a potom i na osječkom Filozofskom, redovnoj terenskoj nastavi koja je neprocjenjivo iskustvo kako za studente, tako i profesore, brojnim objavljenim znanstvenim radovima, te riječniku koji je u izradi, staroštokavski govori sela Siče i Stari Perkovci uspješno su sačuvani od zaborava. Ipak, poslu tu, nipošto nije kraj,  izvornih je govornika sve manje, a i demografska slika Slavonije značajno se promijenila u posljednjih 20-ak godina.Osim jezika i to je područje kojim bi se, itekako, mogli i trebali pozabaviti sociolozi i demografi, jer uz ovaj naš, slavonski dio, samo je još u jednom dijelu Londona tijekom povijesti zabilježeno kako su doseljenici uspjeli svoje običaje, svoj mentalitet, pa, na kraju i svoj jezik, nametnuti staosjediocima.Zbog toga danas u slavonskim selima nalazimo sve više Bosanaca, a sve manje izvornih govornika starošokačkog. Uz nedovoljno kvalitetan obrazovni program, koji bi, nadajmo se, mogao promijeniti novi kurikulum, vrlo često svjedočimo i nedovoljnom poznavanju jezika u medijima. A, ukoliko u potpunosti ne vladaju standardnim književnim jezikom, vrlo je teško očekivati od novinara, kaže docentica Berbić Kolar,  da poznaju arhaične, staroštokavske govore. Istovremeno, tema je to koja, čini se, suvremenim medijima, koji su gotovo u potpunosti izgubili svoju edukativnu ulogu, nije dovoljno atraktivna. Ipak, kao iznimno moćno oružje,i mediji bi trebali postati svjesni značaja čuvanja nematerijalne kulturne baštine. Uostalom, upravo je u jeziku najveća snaga i prepoznatljivost kulture. Jezik je ono što nas određuje, element zajedništva. U njemu su naša prošlost, sadašnjost i budućnost,snaga i prepoznatljivost kulture. Zbog svega toga itekako je važno sačuvati ga i ne dozvoliti da nestane s nestankom svojih izvornih govornika. 

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik