Pripovijedanje zabavlja, nadahnjuje, opušta i povezuje

Narodne bajke, mitovi, legende žive i prenose se usmenom predajom već tisućama godina. U današnja vremena potrebnije su više nego ikada.

Davno prije, pripovijedalo se odraslima. Vremenom pripovijedanje, bajki...postaje rezervirano samo za djecu, a sada sve više uviđamo da priče i pripovijedanje imaju važno mjesto u životu kako malih, tako i velikih.

Potvrdila nam je to i naša sugovornica Margareta Peršić, pripovjedačica, lutkarica, slikarica, ilustratorica, spisateljica. A gostovala je u Novoj Gradiški u povodu ovogodišnje Noći kazališta, 12-e u Hrvatskoj i 7-e u našemu gradu pripovjednom predstavom „Pričom te zovem“. Organizator ovoga događaja bilo je Pučko otvoreno učilište „Matija Antun Relković“.

Bila je to i prilika razgovarati o umjetnostima kojima se bavi, a posebno o pripovijedanju, koje nije obično sjedenje i pričanje ili čitanje bajke već nam, u što smo se i sami uvjerili, donosi specifičan scenski izričaj i interakciju s publikom.

Bajka je uvijek za odrasle, a djeca su dobrodošla

Riječi su Margarete Peršić koja ih je i pojasnila:

-Za odrasle zato što, osim ovih večernih vijesti i dnevnika u kojima su nam servirane razne „bajke“ u koje trebamo vjerovati, mislim da bi trebali „povući“ neka znanja iz naroda što su se prenosila s koljena na koljeno. Ja vjerujem da su sva znanja na jednom mjestu kao što su bajke. Samo trebamo posegnuti za kojom i možda nađemo rješenje čak i za ovu sadašnju situaciju u kojoj živimo.

Ponosno nam je rekla kako je majka dvoje djece, 26 godina supruga jednoga prekrasnoga muškarca, glazbenika, klauna...

-Slikam, crtam...zabavljam se u životu, družim se s ljudima, pripovijedam im bajke i moram reći da mi je ova situacija urnebesno teško pala. I sada znam da se od nas svih, koji se bavimo umjetnošću ili jesmo umjetnici, očekuje mngo toga.

Pa tako se očekuje da se prebacimo ispred tih kamera-okvira, da dijelimo svoje stvari na taj način. Meni je to, moram priznati, malo zastrašujuće.

Kada je riječ o pripovjedanju bajki najvažnija je atmosfera, a ona se ne može stvoriti tehničkim, digitalnim pomagalima. Da, omogućuju ona nama mnogoštošta, ali ja ne znam kako miriši gospođa pokraj mene, kakav je parfem stavila ako je gledam od doma iz svoje kuće. Ne znam tko je dobio ulaznicu pokraj moga mjesta... Ne mogu vidjeti kako djeca dišu dok im pripovijedam bajke i da li trebam pojačat intenzitet ili smanjiti doživljaj... Ja to ne znam. Kada sebe snimam i šaljem takvu poruku u svijet ne znam tko me gleda i tko me vidi. To vam je otprilike kao da ste ispekli kolač koji je najfiniji na svijetu, fotkali ga i stavili na društvene mreže, a nitko ga nikada neće moći okusiti!

Ne znam je li sve gubi toplinu i dušu ili je ovo samo vrijeme u kojemu se trebamo sjetiti svega zbog čega smo ljudi i pokušati usaditi to i u sebe i u druge i vratit se kvalitetnim druženjima- dodala je Peršić.

Tražeći bajku koju će pripovijedati, kako ističe, nije našla niti u jednoj ovakvu situaciju da se sve u jednom trenutku ugasilo.

-Znala su propadati carstva, ali svejedno se to odvijalo postupno, ajmo reći „mic po mic“. Nikada nisam vidjela tako nešto umjetno, ne smatram virus umjetnim, nego da se umjetno stvorio zastoj i na taj jedan način trebamo preboljeti propasti jednog načina života i roditi neki novi.

I bajka koju sam pronašla je bajka o jednom umjetniku i o jednom kralju koji je zabranio umjetnost. Mislim da je poruka, iako baš ne volim biti propovjednik, jer ju svatko treba uzeti i doživjeti za sebe, da „mravi shvate da bez cvrčaka ne mogu živjeti“.

Umjetnost mora preživjeti kako bi i ljudski duh ostao živ!

-Vjerujem, inače bih valjda skočila kroz prozor! Jel' vam se ikada dogodilo da vam je netko blizak umro? Ako jest, onda znate koje je vrijeme bolovanja i tugovanja potrebno da tu svoju bol na neki način transformiramo, izbolujemo i preokrenemo u nešto što je korisno za našu dušu, duh i budemo zahvalni.

Ako je ovo propast svijeta kojega smo poznavali, onda umjetnicima, koji su najsenzibilniji, treba dati taj predah da mogu odbolovati ne bi li mogli stvarati nešto novo što i ne znam u kojem će se obliku pojaviti.

Pripovjedanje bajke u vašem slučaju uključuje i glazbu, ples, boje i druge discipline?

-Uključuje isprva publiku. Sebe smatram samo kanalom koji prenosi nešto što sam čula, pročitala, doživjela... a ljudi su meni, inače u nastupima, nositelji glavne radnje. Ne samo ovi koji se identificiraju i nisu izašli na pozornicu, nego svatko od nas tko prisustvuje takvom jednom događaju, doživljaju... Al' znam kako vam je nakon toga svijet drugačiji jer rijetko kada uspijemo izraziti ono vještičje u sebi i ono zmajevsko bez ikakvih posljedica, a ovdje kroz bajku možemo vidjeti točno što će nam se dogoditi ako se na taj način ponašamo.

Kakve su reakcije djece, mladih na takvu vrstu medija, pripovijedanja?

-Od trećega mjeseca bukvalno vrištim za susretima i uopće ne znam kakvi će ti susreti biti. Dakle, ono malo što sam imala je skroz drugačije od onoga na što sam navikla. Jer uvesti nekoga u bajku iziskuje stvoriti sigurno tlo na kojemu se i on može izraziti, a i da zna da će se sretno vratiti sa toga putovanja. Sada ja ne mogu dati takvo obećanje. Mogu za bajku, ali sigurno uskraćeno za jednu vrstu doživljaja.

No prije ove situacije u kojoj svi živimo, za prošlo iskustvo iz „prošlog“ života mislim da je nešto najljepše kada vidite djecu kojoj nikada nitko nije pripovijedao što im se dogodi, kakva transformacija na licu i u duši, kako slikaju poslije ono što su vidjeli svojim unutrašnjim očima i koliko su žedni i gladni izgovorene riječi koja nije izblebetana besmisleno, nego nosi cijelu tu energiju ovisno o sadržaju bajke. Tako da je stahovito važno pripovijedati, pogotovo uz vatru, okupiti se, plesati... zajedno...

Ono što je i meni bilo najvažnije u životu je biti zajedno...ja sada moram učiti živjeti bez toga.

Ovo je vrijeme izazov!

Podjsetila je naša sugovornica na Viktora Frankla, sveučilišnoga profesora, neurologa, psihijatra, utemeljetilje logoterapije i egzistencijalne analize čiji je život obilježen osobnim iskustvom patnje preživljavanjem strahota Drugoga svjetskoga rata u nacističkim koncentracijskim logorima. No, umjesto očaja, probudila se u njemu silna volja za životom, neodoljiva potreba da patnje koje je doživio, pretvori u iskustvo smisla. Bolno iskustvo besmisla bilo je prekretnica života mladog i perspektivnog liječnika i potvrdilo mu je, jednom i zauvijek, da je osnovni pokretač ljudskog života njegova potraga za smislom. Frankl je gradio logoterapiju na dubinama svojih spoznaja koje nisu bile samo teoretske, nego rezultat njegovih životnih iskustava: kroz pakao pronaći put do svjetla, do smisla.

-Ne bi se niti mi trebali okretati natrag, nego pronaći neki smisao u budućnosti i projicirati ga u neke lijepe događaje za koje sam sigura da će se dogoditi.

Ilustratorica, lutkarica, radionice-lutkarske, likovne, pripovjedne

-Posebno mi je drago vidjeti kada djeca kroz nekoliko susreta, kada se nađemo, izrade i kostime i scenografiju i nauče tekst i odigraju nešto. Ja sama ne igram sa objektima i lutkama, nego pripovijedam.

Što se tiče ilustracija, Margareta Peršić ilustrira slikovnice za djecu i odrasle, jednu je i napisala i ilustrirala lutkama. Kako kaže slika lutkama i priča svime čime može.

Sudjeluje i na izložbi „Gavran“ u sklopu novogradiškoga „6. Leta sa Gavranom“ jednim svojim vrlo zanimljivim radom.

Poruka za djecu i mlade koji se žele upustiti u svijet umjetnosti, istraživati ga...

-Svatko može živjeti na neki način bez umjetnosti, ali KAKO i KAKVA MU JE KVALITETA to je upitno. Samo konzumirajući ovaj svijet on ostaje osiromašen bez našega izričaja jer ono što vi možete, svatko od nas...to je nezamjenjivo. Dakle, ne da se upustite, nego je to imperativ: Stvarati se mora!

Pišite, crtajte, čitajte, plešite, stvarajte igrice...ali stvarajte! Ostavite jedinstven pečat!

A mi vam svima, posebno nakon ovoga iskustva koje smo doživjeli zahvaljujući pripovijedanju Margarete Peršić, kažemo: Pripovijedajte i slušajte bajke jer se u njima kriju odgovori na mnoga životna pitanja.Bajke su istina. Bajke su život.

AEM banner