Teatar „Naranča“ iz Pule počastio najmlađe Novogradiščane dječjim klasikom

U sklopu manifestacije „Volim ljeto i kulturu“, a u organizaciji Pučkog otvorenog učilišta „Matija Antun Relković“, 14. je srpnja veliki broj mališana uživao u kazališnoj predstavi „Crvenkapica“, inače njima jednoj od najomiljenih bajki.

Treće je ovo gostovanje „Naranče“ u Novoj Gradiški, a nastup se odvijao u našemu Gradskom parku u kojemu se i održava većina kulturnih događanja ovoga ljeta.

Na istom mjestu dogodit će se i svi ostali najavljeni sadržaji do 25. kolovoza jer je baš ovaj prostor gotovo idealan i za maksimalno poštivanje svih propisanih epidemioloških mjera.

Glumcima Teatra „Naranča“, najpopularnijeg kazališta mladih u Puli, nastup na otvorenom u ovakvom ambijentu bio je prvo takvo iskustvo, ali su se brzo prilagodili.

Potvrdio nam je to i Majkl Mikolić, ravnatelj Teatra i redatelj predstave i na početku razgovora nam pojasnio zašto je kazalište dobilo ime „Naranča“:

- Prije osam godina dodijeljena nam je na korištenje dvorana u bivšem Pionirskom domu u kojoj je nekada i bilo dječje kazalište, a koje je 90-ih godina ukinuto. Mi smo 2011. krenuli u ponovno oživotvorenje Dječjeg kazališta u Puli. I kako su tamo te karakteristične narančaste stolice od „čuvene“ stakloplastike, vrlo specifične i svi tu dvoranu znaju upravo po tome, onda smo odlučili da će naše ime biti povezano upravo uz te stolice, povijest te zgrade... i tako je nastalo ime „Naranča“.

Koliko je glumaca u kazalištu?

-U „Naranči“ ima 5 profesionalnih glumaca, zatim u užoj je ekipi još troje-četvero ljudi plus naši „dramci“. Imamo Dramski studio za osnovnoškolce u tri dobne skupine: niži, viši razredi i srednjoškolci. Time osiguravamo i trajanje i budućnost kazališta- rekao nam je Mikolić.

Do sada je već devet njihovih članova upisalo Akademije. Katja Rabar, koja igra u ovoj predstavi je prvi njihov član koja je upisala Akademiju, završila je i vratila se te radi u „Naranči“. Za nekoliko dana, poslije diplomskoga, prema Mikolićevim rječima, vraća im se još jedan kolega. A i ove je godine, baš prije nekoliko dana, još jedna njihova kolegica upisala Akademiju i na sve su njih jako ponosni.

Majkl Mikolić je diplomirani glumac i lutkar. Završio je Akademiju u Osijeku gdje je i predavao pet godina, a nakon ukupno 11 provdenih u Slavoniji, vratio se u rodnu Pulu. U Slavoniji mu je bilo, ističe, super. -Mogu samo lijepe stvari reći, međutim znate...doma je doma. Znao sam i po 50 puta godišnje putovati na relaciji Osijek-Pula-Osijek i zapravo nakon nekog vremena shvatite da to nije tako daleko-istaknuo je.

Slogan „Naranče“ - Maštajmo zajedno

-Upravo je to naša nit vodilja. Trudimo se uvijek što više uključiti maštu. Mislimo da je kazalište jedan poseban svijet za djecu koji mora biti pun mašte, pun igrivosti, radosti, a koji ipak priča o ozbiljnim stvarima. Želja nam je uvijek nekako da djeci te pouke ne serviramo na klasičan način, docirajući, nego da probamo biti što suptilniji, nenametljivi i vrlo često i kroz humor, ali da ta poruka ipak djeci „sjedne“. Imamo i neke interaktivne predstave, a kada smo krenuli prije osam godina imali smo 30 izvedbi godišnje. Prošlu smo godinu zaključili sa njih 274. Igramo dječje klasike: Crvenkapicu, Trnoružicu, Malu sirenu, Pepeljugu... kao i sve druge kojih se možete sjetiti.. uglavnom su na našemu repertoaru. Završetci su sretni i mi ih također volimo. Malo su nas Disney i Hollywood naučili na to, ali ne rukovodimo se izvorima koji znaju biti i vrlo brutalni što i nije dobro prihvaćeno od publike. Kako smo mi nezavisna scena, preko 80% godišnjih prihoda ostvarujemo na tržištu, nama je publika mjerilo. Ona mora biti zadovoljna, sretna i mora se željeti vratiti na našu predstavu- naglasio je naš sugovornik.

Znamo kako su djeca najiskrenija, ali i najteža publika, no ipak i najzahvalnija. Ako dobro napravite posao uvijek vas nagrade osmijehom, radošću, pljeskom,vraćaju se ponovno.

-Crvenkapica je naša prva predstava koju već osam i pol godina igramo i kod nas u Puli redovito puni dvoranu. Neki ju dolaze i po deseti puta gledati, toliko im je draga. I to je predstava za koju smo i mi jako vezani u ansamblu. Podjele uloga su se jako mijenjale. Jedini stalni je Luka Juričić, naša bakica, Katja je bila u prvoj podjeli...Ja sam režirao predstavu, ali nisam igrao jer sam tada putovao Osijek-Pula, međutim od kada sam se vratio u Pulu i ja sam na sceni. A Crvenkapice nam se mijenaju. Kako koja naraste, tako moramo naći neku mlađu-uz osmijeh kaže Majkl Mikolić.

Igranje u dječjim predstavama i druženje s djecom pozitivno i za glumce

-Svakako, to je nešto to sve nas drži vrlo budnima, vrlo prisutnima na sceni, ali povezao bih to i sa našim „dramcima“ koji su u predstavama. Mi uvijek gledamo da u većini naših predstava igra i netko od njih.To je nagrada za njihov trud kojega ulažu na dramskom studiju. Ta suradnja među nama uvijek je dvosmjerna jer svaki puta i mi od njih nešto naučimo, osim što oni uče od nas i stječu iskustvo, isto tako oni nas obogaćuju. I to je nešto što jako volimo, cijenimo i trudimo se da tako bude.

Pozitivno iznenađeni zanimanjem djece za kazalište

-Iznenadio sam se koliko je djece došlo. Stvarno je bio jako lijep odaziv. Ostao sam malo šokiran kada sam izašao na scenu, naravno pozitivno.Vidim da postoji interes za kulturu i praćenje kulturne scene . Nije to uvijek i svugdje tako. Važo je raditi s djecom odmalena i po pitanju kulture. To je i nama bila vodilja za „Naranču“. Naime, u Puli imamo Istarsko narodno kazalište, Večernju scenu. Teško je očekivati da će se netko sa 18 godina prvi puta odlučiti doći u kazalište ako se s tim nije susretao od malena i zato publiku za kazalište treba odgajati od malih nogu, što vi očito ovdje radite-istaknuo je Mikolić.

I nekoliko roditelja koje smo upitali za komentar o ovakvim događanjima za djecu bili su oduševljeni te naglasili kako na ovaj način djeca ipak imaju barem dio sadržaja na koje su u našemu Gradu navikli i koje su s radošću uvijek posjećivali.

„Naranča“ u korona vrijeme

-Nije lako, posebno kada ste nezavisna scena. Tada je zapravo i teže. Srećom trude se svi naći nekakve načine kako pomoći kulturi i nezavisnoj sceni. Naravno uvijek ima onih priča...moglo se više i bolje, ali u krajnjoj liniji ipak se nešto poduzelo i to je za sada ono najvažnije. Svi koji su u kulturi s nestrpljenjem čekaju rezultate nekih Natječaja i nadamo se da će uskoro biti sve dobro. Ali mislim da je najvažnije da se svi naučimo živjeti s tim neko vrijeme, da se poštuju mjere koje su propisane, da poštujemo odredbe Stožera...OK, možda ćemo morati igrati dvije ili tri predstave za broj publike koju bi inače imali na jednoj, ali tko god voli svoj posao nije mu teško. Važno je da se može igrati, da i dalje kultura postoji. Bilo je i težih vremena, pa je kultura preživjela, tako da vjerujem da će kultura u Hrvatskoj i sada preživjeti-zaključio je Majkl Mikolić, ravnatelj Teatra „Naranča“ iz Pule.