Dino Tremens o svemu i svačemu- intervju

Hrvatski hip- hoper, prvak u slam poeziji, kazališni glumac, komunikolog, čovjek koji stoji iza puno animiranih likova i daje im svoj glas, čovjek koji jednostavno nema razloga šutjeti kada ga netko pita za njegovo mišljenje i to ne radi.

Dino More, u glazbenim krugovima poznatiji kao Tremens, za portal NG- Buntovnici govorio je o svojim počecima u hip- hopu, što je to slam poezija i o europskom natjecanju koje je pred njim i o njegovoj kazališnoj karijeri i o svemu i svačemu pa uživajte: NGB: Koliko dugo se baviš hip-hopom?

Počeo sam negdje 1996., prvu studijsku snimku imam iz 1998., 2003. sam izdao prvi samostalni album, 2008. s bendom DeLyricum, a 2018. sam snimio još jedan solo album, Iznenađenje, ali ga nisam još izdao. Ima još nekih snimki između svega toga. Stvarno volim hip-hop kulturu, ali pomalo sam kaotičan i nedosljedan u tome. Takve repere i preferiram. Nitko od tih koje slušam nije popularan ni komercijalan, ali meni je to puno zanimljivije od mainstreama. Tako sam zapeo u undergroundu. Volim opskurne izvođače, čudna mjesta, volim eksperimentalni zvuk u bilo kojem žanru. I u životu i u glazbi volim drugačije ljude, neke koji se svime što rade razlikuju od većine. Za sebe mogu reći da se u svojoj glavi konstantno bavim hip-hopom jer mi je 95 % glazbene kolekcije hip-hop, većinu vremena to slušam, ali moja vlastita djela izlaze sporadično. Kad mi dođe želja snimati. Davno sam skužio da sigurno neću moći živjeti od toga, a nisam siguran ni da bih to želio. Draže mi je imati financijsku slobodu drugim izvorima, a repati kad mi se prohtije, iz gušta, i zato što imam nešto za reći.

NGB: Što je to slam poezija i reci nam malo o natjecanju koje te čeka...

Slam poezija je, ovako jako simplificirano, poezija bez pravila, u kojoj je najvažnija interpretacija autora. Recimo mješavina performansa i poezije možda. Da sad ne idem u službeni opis povijesti nastanka. Dok na glumačkoj akademiji podučavaju da poeziju izgovaraš neutralno, bez pokreta i mimike, ova je poezija suprotnost tome: evo ti publika – reci im svoju poruku. Ako ćemo imalo detaljnije od toga, onda je slam poezija vrsta izvođačkog vokalnog nastupa, uglavnom namijenjenog za natjecanja. Određeno ti je samo koliko minuta imaš za nastup. Ove sam godine ponovno pobijedio na državnom natjecanju, tako da sam prvi hrvatski vice-prvak u slam poeziji. Upoznao sam kolege na europskim natjecanjima. Zovu me i u Afriku. U velikim i razvijenim zemljama ljudi imaju organizacije, česta natjecanja, a neki i žive isključivo od toga, poput nekih stand-up komičara. Kod nas je to još uglavnom zeka-peka, dobro se zabavljamo, putujemo i izvodimo za gušt. Natjecanje koje me čeka održat će se u Milanu, na proljeće 2020., a prošli put sam bio u Briselu.

NGB: Ima li budućnosti hrvatska hip-hop scena i možeš li izdvojiti nekoga od mlađih koji se probijaju na hrvatskoj sceni?

Sigurno ima. Hip-hop scena je, kao i svaka druga, promjenjiva, dinamična. Imaš razdoblja kad su svi produktivni, a ponekad se slabo snima... Mislim, ajmo iskreno – budućnost je vjerojatno komercijalizacija gluposti, kao i drugdje. Ove trep cajke i slična sranja. Meni su to apsolutno nezanimljive gluposti, ali većina voli što većina voli. Za očekivati je da će reperi težiti tome, ako u tome vide profit. Većini je vjerojatno želja i san imati hrpu love od mjuze. Među hrvatskim reperima ima zanimljivih, i među mlađima i starijima. Mogu nabrojiti zanimljive pjesme, ali rijetko kad izvođače koji su mi konstantno zanimljivi. Imam težak i kompliciran ukus, atipičan sam reper i eto, zanimljivo je kako sam toliko uopće zapeo i zavolio hip-hop kad ima toliko stvari koje su mi jednostavno glupe u toj kulturi. Nikad nisam pušio ni cigarete ni maricu (iako bih je odmah legalizirao), pa mi je neopisivo dosadno i glupo slušati to slavljenje pušenja u hip-hop kulturi. Bla-bla, pa koliko puta smo to čuli? Tu otpada većina izvođača, čim počnu brijati u tekstovima kako su kul zato što pljugaju – gotovo je – gubim volju za daljnjim slušanjem. Kad počnu mahati srednjim prstima po spotu, opet doviđenja. Nitko te u životu nije malo kultivirao? Nije li gubitak vremena gledati ekipu koja silom želi djelovati opasno, tamo gdje opasnosti nema, pa ispadaju klaunovi koji rade tragične face i mašu srednjim prstima? Čak i među stranim reperima, ima toliko malo njih koji imaju išta drugo za reći osim "jako sam kul jer imam puno love, puno pušim i volim sve retardirano jer je to tako zabavno". Ako pogledaš izvan okvira, užasno je glupo. Ne cijenim ljude koji zarađuju na tuđoj patnji, a bome ne cijenim ni one koji zarađuju na tuđoj gluposti, na slavljenju idiokracije. Ok, među njima ima par iznimki, primjerice, volim slušati Cypress Hill zbog zvuka, imaju stvarno zanimljivu produkciju, instrumentale, glasove i flow u pjesmama. Opet nategnuto, dobri su mi samo na četiri albuma, ali kad su dobri, onda su odlični. Svejedno, to je jedan od ne znam koliko tisuća repera i grupa koji su fora dok seru. Ostali ne pogode ništa toliko zanimljivo pa mi je gubitak vremena i iritacija slušati ih. No, to sam samo ja. Nema veze ako neki ne razumiju moj način razmišljanja. Reperi imaju svoju publiku, i široka im scena, neka uživaju. Pametne i duboke tekstove imaju iznimno rijetki. TBF je samo jedan, Edo Maajka je samo jedan, a među stranima isto tako na prste mogu nabrojiti ekipu koju cijenim. No, Edo i TBF ziher nisu mlađi reperi. Među mlađima cijenim svakoga tko ima nešto posebno. U zadnje je vrijeme popularno preseravati se s nekim gangsterskim spikama, kao, mladi se ko fol sprdaju od gangsta rapa, ali zapravo je većina stalno u tom istom modu i nemaju nikakve iskrenosti, dubine ili poruke iza te sprdnje. Zato ne volim trap. Dapače, karikatura su samih sebe jer se snimaju samo te kvazi-sprdnje, a na kraju ni nemaju ništa drugo osim toga. Zato cijenim Vojka V, primjerice, barem ima nekoliko drugačijih i zanimljivijih pjesama od prosjeka. Dobar zvuk mi imaju i Oni, ima zanimljivih likova s Kvatrića, upadnu tu i tamo neki reperi od bilo kuda. O nekima sam pisao recenzije za Hip Hop Unity. Uglavnom preferiram tvrđi zvuk. Iz tih razloga teško navodim imena repera, ali eto, od nekih, poput navedenih, imam veća očekivanja. Znam da oni mogu.

NGB: I kazališni si glumac, koliko te ispunjava rad u kazališnim predstavama i što je zapravo potrebno nekome da bi bio dobar u tom poslu?

Da, profesionalni sam glumac, član HHDU. Sinhroniziram jako puno crtića. Imam jako puno kazališnih predstava iza sebe, i nekoliko filmova. Ma to je genijalan posao. Obožavam ga! Prije sam govorio da nema boljeg posla od toga. Ali onda sam postao i turistički pratitelj. Pa proputujem cijeli svijet s turistima, uglavnom s motoristima po Europi. Pa sad stvarno više ne znam koji je najbolji posao na svijetu! Ma onaj koji voliš i koji ti nije težak! U kojemu nađeš osobiti užitak. Meni ništa od svih poslova koje radim nije teško, već se doslovce igram i plaćen sam za to. Otkako sam upisao drugi faks, 2003. godine, malo sam pauzirao u kazalištima, odlučio sam biti najbolji student. Sad mi je ostao još samo diplomski, na faksu sam ostvario sve što je bilo moguće, dobio stipendiju i studirao u Kanadi, dobio još dvije stipendije, rektorovu nagradu, posebna priznanja, i taman sam počeo razmišljati bih li se vratio na kazališne daske, ali sam skužio da puno bolje zarađujem ovom svojom kombinacijom poslova i vještina. Sviđalo mi se glumiti u politički i društveno angažiranim predstavama, primjerice s redateljem Miranom Kurspahićem, mislim da bih mogao glumiti u tako nekim predstavama gdje osim financijskog interesa imam i mogućnost sudjelovanja u angažiranoj umjetnosti, to mi je jako napeto. Kako u hip-hopu, tako i u kazalištu, i u filmu. Daj neku progresivu.

NGB: Radiš li sada na nekoj predstavi?

Počeli su me sve češće zvati otkad sam riješio faks, ali kao što rekoh – financijski mi to više nije toliko napeto kao nekad. Trebao bi biti baš zanimljiv projekt, dobra ekipa... Još uvijek glumim u svim predstavama u kojima sam i prije glumio, ali samo kad stignem, a to je sve rjeđe. Jedno vrijeme sam glumio u 9 različitih predstava istodobno. Taman prije velike krize u Hrvatskoj. E, tada mi je to bio vrhunac postojanja, ali eto, svašta se promijenilo.

NGB: Kako to izgleda na snimanju za animirane filmove jer, također, daješ glas likovima...? Otkud to i kako je došlo do toga?

Do toga je došlo još davno, kad su se tek otvarali studiji za snimanje crtića u Zagrebu. Već sam bio dosta "unutra" u dječjim predstavama, a znali su me kao repera koji voli i može imitirati puno zvukova i pružiti puno različitih glasova. Ljubitelj sam, i dobar poznavatelj, jezika, pravopisa i gramatike, čime znatno olakšavam posao studijima. Tako da je to sve nekako povezano. Od prve predstave u kojoj sam samo repao, do cijele glumačke karijere kasnije, a sve preko jezika. I dalje mi je to nevjerojatan užitak. Dok sam studirao u Kanadi mogao sam ostati, imao sam mogućnosti, ali svima sam govorio da sam toliko dugo i uporno radio na tome da izgradim nešto u Hrvatskoj, da mi je bilo žao otići i ostaviti kazalište, filmove, crtiće, putovanja, glazbu i poeziju iza sebe. Prvi posao u životu mi je bilo šljakanje na građevini i slični fizički poslovi. A sad radim poslove iz snova. Koliko bi mi trebalo da izgradim takvu sreću u Kanadi? Ili da počnem ispočetka, možda vozeći ralicu, hahahaha! Pa usput između šihti tražim treba li netko glumca. Ili da pišem za medije, za što sam studirao? Ili da radim u odnosima s javnošću? U hrvatskoj ambasadi? Ne znam, sve mi je to bilo manje privlačno od ovoga što imam ovdje. Sad me opet deprimira vizija budućnosti u Hrvatskoj, prenestabilno je sve to, preloše, prekaotično... Ali dok ima crtića i ostalih poslova koje volim, ipak mi je lijepo ovdje. Crtići su zakon, klinci su zakon, ljudi su zakon, priroda je zakon! Kako otići?

NGB: Otkud crpiš energiju za sve to čime se baviš, imaš li uopće slobodnog vremena i kako ga provodiš?

Imam slobodnog vremena, uvijek se nađe. Makar između obveza, negdje na putu, tko zna gdje. Prošle sam se godine oženio, i to je zapravo najveći problem s mojim slobodnim vremenom – to što bih sada trebao ulagati kvalitetno vrijeme u obitelj. Moram poraditi na tome. Fokusirati posao samo na ono što je najbitnije po smislenim kriterijima, a odvojiti više vremena za obitelj. Slobodno vrijeme najviše volim provoditi na neku fizičku aktivnost, adrenalinsko iskustvo i prirodu. Srećom, oženio sam si sličnu pa jedva čekamo otići negdje u prirodu i gibati se. A energije uvijek imaš ako te veseli život! Medeni mjesec smo proveli roneći s bocama desetak dana po Lastovu, obožavamo skijanje, snowboard, putovanja, treba probati još toliko toga...

UNITAS WebRadio On line:09:00-22:00 h Klikni i slušaj

UNITAS WebRadio Nova Gradiška

R Winamp R WMP

R Real R Quik

HAV banner
AEM logo rad nakladnika

Suradnici

TZGNG logo

 baner.romski portal

 UDD logi

LUNA logo

LAG baner